50 GODINA OD PRVOG BROJA HIK-a
Poslije odluke kuće Glas da prestane izdavati TEST 1974-e ostali smo (nas nekoliko banjolučkih enigmata) pomalo razočarani i nekako uvjereni da šansa na tržištu postoji. Te 1975-e Ivan Šagadin je radio u BL Mljekari, imao obitelj, Zvonko Blažević je bio penzioner, Refik Husedžinović u Zagrebu, Mato Glibo pri kraju elektrotehničkog fakulteta, a ja 21-godišnjak na trećoj godini prava. Ivan je jednog dana došao sa pričom da njegov kolega iz Mljekare može pomoći kod direktora štamparije u Bosanskoj Gradišci da nas pričeka (dok stigne novac od prodaje) sa plaćanjem računa. Kako smo odlučili da prihvatimo rizik, kako je sve išlo, posebna je priča, najvažnije je da su sva sjećanja pozitivna, nije bilo lako, bilo je ozbiljnih problema, ali baš nikad u odnosima, sve se pretvorilo u istinsko prijateljstvo. U razmišljanjima o konceptu sjetih se nekog, čini mi se norveškog izdanja, koje sam vidio zahvaljujući radioamateru Refiku, odnosno njegovim bežičnim partnerima. Tako se rodio koncept „skandinavki s karikaturom“ čija je suština da će rješavač dobiti poruku karikature (i nasmijati se) tek kad riješi skandinavku u kojoj je uklopljen cijeli ili završni dio teksta karikature. Počevši od te glavne ideje sa humorom u križaljkama (većina stranica je imala te skandinavke) došao sam na nimalo originalnu ideju za naziv izdanja (okrenuo KIH slovenskih kolega). Naravno, HIK je asociralo i na pijanstvo, bilo nekako simpa... Negdje sam našao crtež djevojke sa kapom, smislio stil slova glave, prijatelj je pomogao oko crtanja (nedavno smo u Bihaću zajedno dozivali ta sjećanja) i tu je prestao rad u udobnosti sobe. Treba li reći da je sastavljanje i priprema enigmatskih radova bio najmanji i najlakši dio priče zvane izdavaštvo bez izdavačke kuće iza nas, sve drugo je bilo problem jer nismo imali ni znanja ni novaca. Klišei u Vjesniku u Zagrebu, letraset u Trstu, brojni odlasci u štampariju, distribucija, pakiranje i otprema, briga o remitendi, finansije... Opise skandinavki sam kucao (na staroj Olivetki sa ogromnim valjkom) u stupcima, Zvonko je organizirao prekucavanje sa prijateljicom daktilografkinjom u Opštini. Formirali smo udruženje građana (jedini način da budemo izdavači), Ivan je, kao predsjednik Udruženja (EUBL, opet neoriginalno), brinuo o formalnopravnim stvarima. Odradili smo ugovore o komisionoj prodaji sa Vjesnikom, Oslobođenjem, Glasom, Politikom i Borbom, rabat je bio od 20 (Politika) do 30 posto (Vjesnik), sve je bilo spremno ali štampari nikako da nađu termin za naš prvi broj. Željeli smo početak mjeseca, da budemo što duže na kioscima, no čekanje na poziv se oteglo, bojali smo se da su se štampari predomislili, da nas distributeri ne "otkače". Najzad krajem novembra stiže poziv da trebam doći da pustim štampu, požurio sam na autobus (linija Banja Luka – Okučani i nazad). Stigoh u štampariju, majstori nisu htjeli prati mašinu i mijenjati boje, pogledah prve otiske i dogovorih da dođemo pakirati paketiće za otpremu. Požurih na stanicu i stigoh na isti bus, kondukter pita što sam tako kratko radio u Gradišci, a ja, sav važan, pokazah prvi otisak našeg HIK-a. Ranije sam spremio naljepnice sa adresama i brojem komada pa smo Zvonko i ja u hladnom skladištu odradili pakiranje, uzeli vreće na pošti i nekako ih odvukli tamo. Sjećam se da sam jednom u skladište morao ući kroz prozor jer su nas štampari zaboravili i nije bilo drugog načina da uđemo. Za banjolučke poslovnice smo nosili sami, valjalo je uštedjeti na troškovima otpreme.
Tako je sve počelo, u mojoj verziji po onoj mladost-ludost, roditelji su bili zabrinuti jer sam zapustio školu, smrzavao se po autobusima i skladištima, živio na sirnicama po autobusnim stanicama... Dugo, dugo nije bilo finansijskog efekta za nas, valjalo je skupiti kapital za normalno plaćanje računa...
Pokušaću narednih mjeseci obraditi neke enigmatske aspekte tih HIK-ovih 17 godina, možda bude i novih sjećanja... Lako je predvidjeti nostalgičnost i subjektivnost. I nekad i sad mi/nam valja činiti najbolje što možemo da održimo užitak u hobističkim sjećanjima, radu i druženju, dovoljno ozbiljnosti i misao kako sve treba biti na dobro enigmatike.
Zanimljivo je pogledati komentare prije 5 godina, na blogu DUE Nedjeljka Nedića
https://dominikanac.blogspot.com/search?updated-max=2020-11-26T00:36:00%2B01:00&max-results=10&start=20&by-date=false
Džokerov HIK je rezultat dogovora sa momcima iz Džokera, ja sam 100-postotno spremao materijal za štampu, Mirko Čikić je vodio brigu o štampi, distribuciji i ostalom, sve je šljakalo savršeno i nastavilo se do danas kao istinsko prijateljstvo. Nekoliko brojeva sam napravio i u izbjeglištvu u Sloveniji, enigmatski prijatelji su pomogli u pripremi, štampi, distribuciji... imao sam zadovoljstvo rada, neku zaradu i lijepi osjećaj prijateljske podrške kad je trebalo.
HiK je kratica od "Humor i križaljke",a KiH kratica od "Križanke in humor". KiH je počeo s izlaženjem 1971. i izlazi još uvijek, a HiK je izlazio od 1975.
Hvala na pitanju, ne smeta mi anonimnost. Kao što napisah nekidan na TIO, važno je da se bavimo enigmatskim temama, ako će odsustvo potpisa pomoći zašto ne.