CRNO-BIJELE ISTINE I SITNINE

U mnogim tekstovima i intervjuima na temu AI znalci naglašavaju razliku između AI i čovjeka. Kažu, parafraziram, “AI nema ono što čovjek ima, intuiciju i kraetivnost. Dakle, kopajući po bezbroj izvora AI će probati i najbesmislenije opcije jer nema sposobnost da intuitivno suzi, eliminira i fokusira se na najbolje. Jednako, AI nije u stanju da ponudi nešto čega nema u raspoloživom bezbroju izvora, ne može kreirati nešto novo.” Toliko o toj temi, nemam nikakvog znanja ni iskustva, tek pomislih da ima smisla početi ovaj tekst podsjećanjem na često pominjanje intuicije i kreativnosti, osobina kojima ljudski rod zahvaljuje mnogo lijepog i vrijednog.

Vratimo se mi našem malom svijetu bijelih mreža sa crnim poljima i riječima što se probijaju između njih. Zanima me sa koliko uspjeha se u tom našem crno-bijelom svijetu, među nama i šire, probijaju realne spoznaje o našem hobiju, našem radu, a i nama kao subjektima u tom kontekstu. Ne mogu da ne pomislim, i ovdje podsjetim, kako živimo i radimo u svijetu i vremenu sa zabrinjavajuće naglašenim otklonom od savršeno jasnih istina, sklonošću da vidimo što i kako želimo vidjeti, počesto bježeći od realnosti. U najboljem slučaju, biramo i usvajamo ono što nam odgovara, ne podvrgavajući to kritičkom prosuđivanju, ignorirajući drugačija mišljenja... O manje dobrim varijacija zaista ne želim, sve znate i bez mog pametovanja. Nije to ništa novo, kako se ono lijepo kaže “svi smo samo ljudi, sa svojim slabostima, taštinama, umorom i sl”.  Na te naše ljudske slabosti su se sad neizmjernom težinom “navalile” i sveprisutne društvene mreže, portali i podcasti,  kojekakve (ne znam, nemam značajnog iskustva) druge zavodljive ovovremene sirene… Siguran sam da tu ima i kvalitetnih sadržaja, no stručnjaci kažu da je onih drugih puno više. Nema tog voska koji nas može zaštititi.

Još jedan korak nazad sa ulice u naše dvorište. Križaljka je vrlo jednostavna stvar – ukrštene riječi koje ćemo (nadajmo se uživajući u izazovu) odgonetnuti koristeći opise i rekonstruirajući rad autora (kombiniranje vodoravno i okomito, pokušavanje i odustajanje sve do konačnog uspjeha). Ono što nije jednostavno, a ni užitak, je vrednovanje rada autora. Naravno, vrednujemo rezultat, neovisno o utrošenom vremenu, stilu, korištenim alatkama i sl. Neću ovdje o kriterijima, proceduri i sl, nema potrebe ponavljati.

Zamislimo da u nekoj budućnosti, gluho bilo, nestanu sva enigmatska izdanja, sve enigmatske rubrike na papiru ili online, baš sve… Nema ništa osim nevelikog broja križaljkaških “podanika” koji odbijaju odustati od svoje detronizirane kraljice. U toj situaciji bi oni, u relativno zatvorenom krugu, razmjenjivali svoje kreacije, kritizirali i hvalili, bili ponosni i kompetitivni, sve u skladu sa njihovim i samo njihovim kriterijima. Zašto ne, njihova zabava, njihova muzika i sve ostalo, nikom dužni…, zašto bi odustajali. Srećom, ovaj čas nismo sami na našoj zabavi - dok imamo rješavače/odgonetače/konzumente..., kako god ih zvali, svako smisleno vrednovanje treba početi podsjećanjem da plešemo s njima i da naši akordi trebaju usrećiti i njih, možda najprije njih, jer njihova je posljednja, od njih ovisi istinski smisao našeg rada i naša društvena budućnost i kao hobista i kao stvaralaca u dijelu masovne kulture.

Valja nešto reći i o našoj društvenoj sadašnjosti, smislenosti, vrlinama i manama, spoznajama i zabludama… Najprije o svemu tome u mom slučaju. Moja je enigmatska (a i druga) sadašnjost prilično skromna, penzionerski usporeno, mnogim osjećajima i logikama okrenuta prošlosti, no pokušavam održati nekakav tempo, aktivnosti, užitak, a i pogled unaprijed. Govorio sam i pisao kad je bilo prilike, razloga, volje… nemam razloga da nešto bitno mijenjam, no umor i ponavljanje čine svoje.

U našoj sadašnjosti i kontekstu zanimljiva je situacija sa kvizovima. U vremenu kad imamo (tako govore i pišu eksperti) sveprisutne bisere kao što su intelektualna lijenost, nezainteresiranost, upitna kvaliteta obrazovanja i medijskih sadržaja, društvene mreže i AI koji zamjenjuju druženje i znanje…, kvizovi su izuzetno popularni. Eto i u mom/našem slučaju, redovno gledamo “Potjeru”.  Nemam znanja o trendu, da li popularnost raste ili pada. Bilo bi zanimljivo da imamo (lako moguće da postoji) ozbiljno istraživanje na temu privlačnosti znanja, testova i slično. Nekakva podvrsta u takvom projektu bi mogla biti i enigmatika. Nameće se poređenje kvizova i enigmatike, nekad i sad, trendova i logike razvoja. Meni se čini da su kvizovi mnogo uspješniji od naše drage “desete umjetnosti”. Poređenje treba započeti prepoznavanjem bitne razlike – kvizovi su, po definiciji, grupna zabava, enigmatika samo ponekad. Vjerujem da je na djelu i uspješnije prilagođavanje kvizova novim vremenima i alatkama. Mi smo kompjutere i internet iskoristili na način koji bi, u nekim nezanemarljivim aspektima, mogao biti opisan kao nepraktičan, a možda čak i kratkovido sebičan. Bjeline i različite slične ambicije su motivacija za bezbroj sati uloženih u pravljenje nekad davno popisa pojmova na kockastom papiru (da se može tražiti željeno slovo), poslije se prešlo na kompjuterske baze podataka. Taj ogromni rad je vrijedan svakog poštovanja, stvorena je krasna alatka, samo je trebalo usmjeravati korištenje. Alatka je, kao i mnoge druge stvari (npr zakon), dobra onoliko koliko se dobro koristi/primjenjuje. Zašto nismo napravili i češće koristili “organic” verzije tih naših baza, koje bi sadržavale samo, po križaljkaško-rješavačkom kriteriju, izrazito poželjne pojmove. Nema tu velike pameti – svi koji su se ikad borili sa ambicioznom kombinacijom znaju kako neki, inače izrazito nepoželjan pojam, odjednom izgleda mnogo bolje jer nam rješava kombinaciju (svejedno je da li je ta ambicija bjelinaška ili neka druga, npr moja sa odsustvom jednoslova, dvoslova, prožetošću i sl, napisah već “ista bolest je to”, sad bih dodao da je autoimuna). Iskušenje je to, shvatljivo i ljudski je to, neriješena mreža izgleda zavodljivo, riješenu ćemo gledati onim novovremenskim očima koje vide samo željeno. Shvatljivo je i da urednik propušta svašta jer poštuje trud i ambiciju suradnika, a i treba ga. Pa gdje je problem, koja cigla nedostaje u našoj građevini, temelje imamo? Odgovor je jednostavan, kao i uvijek nema tu velike pameti. Nedostaje nam istinska kritika! Kreativna djelatnost ne može opstati ni napredovati bez ozbiljne, argumentirane i, kad treba, oštre kritike. Umjesto da jasno i glasno ukažemo na neprihvatljivost kontaminiranja mreža koje su nam tako važne, mi ih gledamo neriješene, divimo se praznoj mreži, brojimo i računamo. Ako se i pozabavimo sadržajem pravdamo prisustvo gorkih ili bljutavih sastojaka veličinom ili dizajnom tanjura ili porcije.

Napisah gore kako vrednovanje nije ni jednostavan ni ugodan proces. U istu kategoriju, ni lako ni zabavno, spadaju bezbrojne druge važne stvari u životu. Ostaje nam pitanje da li nam je ovo važno, ako je odgovor pozitivan onda je sljedeće pitanje vidimo li stvari realno. Zašto urednici vjeruju da je nekoliko crnih polja manje uz nekoliko nepoznatih pojmova i opskurnih kratica više, poželjnije od nekoliko crnih polja više i čistijeg i svježijeg sadržaja? Zašto naša natjecanja uglavnom nemaju jasno naglašene kriterije prihvatljivosti pojmova? Zašto hvalimo radove koji nisu za pohvalu, ili odšutimo objavljivanje kreacija koje su trebale ostati u mraku naših radnih soba? Jesu to sitnine, ali jesu i istine. Jeste to "bura" u čaši vode, ali je naše, i čaša i voda, a i burica. Primjera i pitanja je mnogo, svi ih znamo…. Odgovori koji se nameću podsjećaju na svijet, vrijeme i prostor u drugom paragrafu ovog teksta. Eto, ja vjerujem da možemo i zaslužujemo bolje. Ako bježim od realnosti neka mi bude oprošteno, motivi mi nisu sebični.

45 GODINA OD PRVOG BROJA ORBISA  

Lako mi je priznati da sam se razlijenio, a i zaboravio mnogo toga. Zato sam se pozabavio postovima i, posebno, komentarima o startu, a i kraju, Orbis-a. Pokušaću poslije ponuditi sadržaje između starta i finiša našeg Orbis-a. Ispod ćete naći mnogo informacija o tom lijepom projektu, ako želite štogod pitati ili dopuniti rado ću dodati, a možete i sami u komentarima. 

Kad je o dopunjavanju priče o Orbis-u ponoviću najvažnije - bilo je puno nesavršenosti od prvog koraka pa do nesretnog proljeća 1992-e, no jedno je uistinu bilo savršeno - atmosfera u redakciji i odnosima sa autorima, pozitivan uticaj na živote mnogih. Slavko Bovan i ja smo lijepo hobi pretvorili u profesiju, Emir Vučijak i Ejub Semić su godinama profesionalizirani u projektu Sezam koji je nastao na iskustvima iz Orbisa, reaktivirao se rebusaš i ilustrator Tonći Kulić, mnogi autori su sa zadovoljstvom radili za Orbis, mnoga prijateljstva su se desila i uljepšala nam živote... Orbis je bio naš svijet, sve je tu bilo jasno, zagonetnost samo na stranicama... i dobro nam je bilo u toj orbiti. Hvala svima!

 

U glasilu Hrvatskog Zagonetačkog saveza "Osvrtnik" u broju 3 od 1.5.2025.  su na stranama 8 i 9 objavljeni tekstovi Šefika Vučijaka (akter samog starta Orbisa) i Jovana Nedića (autor teksta o prvom broju Orbisa, objavljenog 5.1.2014) 

5.1.2014. na blogu Adnana Spahića cryptoman.blogger.ba je objavljen tekst Jovana Nedića “Prvi broj sarajevskog Orbisa”

Tekst (isti ovaj gore) i 73 komentara je moguće vidjeti na linku

https://cryptoman.blogger.ba/2014/01/05/iz-moje-enigmatske-torbe-153/

U komentarima sam napisao i ovo:

“U uvodniku su mi zanimljiva dva detalja - Najprije, tvrdnja da je enigmatika popularna medju mladima, bilo je bolje nego danas, ali ne bash tako. Drugo je tvrdnja kako na tom jezickom prostoru ne postoji nijedno takvo izdanje. Ne upustajuci se u pitanja jezickog prostora, ijekavstine... ako ostanemo u granicama BIH, valja reci da je mjesecnik HIK u tom trenutnu vec proslavio peti rodjendan.”

“Mesud je pomenuo tri faze u zivotu Orbisa, treba dodati i cetvrtu, ili, mozda, spojiti drugu i trecu u jednu, svejedno. Dakle: 1. pocetna ekipa, format i koncept, mjesecnik 2. Nurdzihana Djozic novi glodur, 3. Novi format i koncept, moja malenkost urednik enigmatike, dvotjednik, 4. Milan Radic novi glodur, nova glava (Esad Bajramovic) i naslovnica (Hajro), koncept magazina sa tekstovima i enigmatikom, tjednik (sto je mene natjeralo da iznajmim stan u SA).”

“Nurdzihana me pozvala u jesen 1982, mislim da je pominjala kako joj se dopalo kako sam pripremao radove za Mozaik, (u Orbis, koliko se sjecam, nisam nista slao), da li je bilo drugih faktora ne znam. Naravno da mi je ponuda bila zanimljiva. U razgovoru sa Nurdzihanom i zamjenikom direktora kuce Oslobodjenje sam dogovorio da putujem BL-SA po potrebi i da, sto mi je bilo super vazno, nastavljam raditi HIK, naravno nepotpisan u impresumu. Nisam bio skroman, ali sam bio siguran da sa 5-godisnjim iskustvom iz HIK-a i velikom izdavackom kucom iza, ne mogu omanuti. Bili su vrlo fer, ja sam vratio radom i rezultatima. Dugo sam radio sve (osim crtanja skandinavki) sam: opisivanje, crtanje ostalih radova, chak i montazu stranica (nisam bio zadovoljan radom onih koji su bili placeni za to, bio sam im drag zbog toga, poslije su se trudili da mi udovolje), naravno i kontakte sa autorima, sastavljanje po potrebi, beskrajno kopanje za temama (htio sam novi koncept tema zasnovan na ilustracijama, zamislite bez interneta, prevrnuo sam preko ruku "tone" stranih casopisa, ishao sam u podrum zgrade da uzmem neprodate primjerke...). Jedan od drazih uspjeha mi je bio sto sam reaktivirao Ejuba Semica, zatim i genijalnog rebusasha i ilustratora Toncija Kulica, ... uto je dosla i Olimpijada, rad na TV kvizovima, turniri u kvizovki, prvenstva rjeshavacha...koja su to vremena bila...

Poslije je doshao Milan, novi koncept, vishe estrade u tekstovima (Orbis je imao priredbe,koncerte...), bio je super fer, postovao chinjenicu da je ipak enigmatika to sto drzi tiraz (tekstualni prilozi su bili kako-tako, nekad i dobri, no toga je bilo svuda), nakon sto je on, marketinski genijalac, uspijevao da bash svi chuju za Orbis. Prelazak na tjednu dinamiku je uzrokovao primanje novog covjeka (nash vrli Slavko je bio moj izbor, nikad se nisam pokajao) i iznajmljivanje stana u SA (naravno, i dalje sam radio i HIK). Orbis je u to vrijeme bio savrshen dokaz profitabilnosti enigmatike - mali troskovi, super mala ekipa, solidan tiraz (u najboljim mjesecima 80.000), ...bio sam jedan od 5 clanova Upravnog odbora novooformljenog NIP Revije Press i imao uvid u finansijske pokazatelje, impresivno zaista... trebali smo postati i dionichari... Bolje da sad idem proshetati psa.”

“U prichi o tih deset godina u kuci Oslobodjenje, jedna od vaznijih stvari je bitno popravljen tretman enigmatike i enigmata. Nije rijech samo o tome da je enigmatika profitabilna vec i o tome da su enigmati sveznalice koje mogu biti korisne u mnogim prilikama. Sjecam se da su kolege iz drugih redakcija dolazile do nas sa pitanjima na razne teme, mi smo imali literaturu, organiziranost, sklonost sveznanju... za mnoge je to bilo prijatno iznenadjenje. U to vrijeme su isli i izvrsni TV kvizovi na TV ZG (Lazo Goluza sa Kviskotekom i Brojke i slova), na TV SA smo pokushali slijediti te uzore, bilo je solidnih uspjeha, sve skupa se kretalo nabolje, ka ozbiljnijem pristupu, rezultati su bili vidljivi.

Mesud je pomenuo Klub i Savez, ne sjecam se puno detalja oko toga, ali znam da je susret na Ilidzi bio vrlo uspjeshan, da smo bili ukljucheni u organiziranje Prvestva YU za odgonetache, sjecam se da sam spremao zadatke jedne godine, ishao u Delnice na hrvatsko polufinale (dan poslije na Grobnik na utrku najboljih svjetskih motociklista)... Bilo bi lijepo sve to objediniti u nekakav kalendar, sigurno negdje postoje i fotosi...”

 

30.7.2022. na blogu TIO Slavka Bovana je objavljen post o prvom broju Orbis-a Nostalgija 1530, vidjeti na linku

ENIGMATIKA (tupljenje i oštrenje): NOSTALGIJA (1530)

U komentarima napisano i ovo:

Hajro је рекао...

Hvala Štef, hvala Slavko…, ove su strane već objavljivane ovdje a i ranije kod kod Adnana (link ne radi sada, nadam se da sadržaj bloga nije izgubljen, da je prebačen na neku drugu adresu). Vrijedno je ponoviti, riječ je o početku značajnog enigmatskog projekta.

U vrijeme starta Orbisa bio sam u vojsci, radio HIK, jedva čekao da se vratim u “civilku” sa svim što to znači, uključujući i udobno radno mjesto u BL MLjekari. Nisam znao za projekt Orbis, bilo mi je drago da se kuća Oslobođenje sjetila enigmatike, no bio sam i razočaran, očekivao sam ozbiljniji pristup. Sve je podsjećalo na projekt Test - po izgledu prvih brojeva bilo je jasno da je koncept bio nemati koncept. Autori su slali radove na različite formate, onda su urednici (honorarci) iz pristiglog birali sadržaj i slagali stranice, sami radili da dopune gdje je trebalo. Tehnički dio (crtanje radova) je rađen na različite načine, nije bilo konzistentnosti ni prepoznatljivosti. Kao i sa Testom i ovdje je pristup bio odluka kuće, očito je da se željelo pokušati bez velikih ulaganja pa ako krene onda vidjeti kako dalje. Honorarni enigmatski urednici su činili šta je bilo moguće, u Testu je to bio Ivan Šagadin, u Orbisu, koliko sam čuo, Mesud Malkoč, Šefik Vučijak, pominjan je i Stanislav Železnik. Nije im bilo lako, u sličnoj situaciji je bio i tehnički urednik Esad Bajramović (genijalac i prekrasan čovjek koga smo nedavno izgubili). Ne znam koliko je brojeva u ovom formatu izašlo, sjećam se da sam slao neke radove, možda je to bilo potaknuto prvim, super ugodnim, susretom sa Mesudom u vrijeme mog vojnikovanja u Sarajevu.

Hajro је рекао...

Nastavak moje priče o Orbisu je rezultat pozitivnog poklapanja nekih stvari, kako se to nekad u životu desi. Oslobođenje je upravo dovršavalo prekrasnu novu zgradu, što je uključivalo i novu opremu, rotaciju i planove za proširenje izdavaštva i sve što ide s tim. Tiraž Orbisa je bio na granici isplativosti i kuća je trebala odlučiti da li nastaviti i kako. Test je u sličnoj situaciji ukinut što je bila velika šteta. Orbis je dobio šansu a i ja s njim. Uloga glavnog i odgovornog urednika je povjerena Nurdžihani Đozić koja nije bila enigmat ali je imala iskustvo kao urednica Politikinog Mozaika, prije toga i u redakciji superuspješnog Politikinog Zabavnika. Mozaik je bio inovativan i ozbiljan, surađivao sam, trudio se, kriptogramke sam čak i crtao jer nisam bio zadovoljan njihovim crtežima. HIK je imao solidnu prodaju i u Politikinoj mreži, postojao je već 7 godina… Nura me pozvala, u razgovoru s njom i drugim čovjekom kuće Brankom Ekertom sam dogovorio sve i detalje o nastavku vođenja HIK-a (uz micanje mog imena iz impresuma), veći dio radnih dana kući u Banjoj Luci, plaćene troškove putovanja BL-SA-BL. Bilo je jasno da šansa postoji, ali da se očekuje da enigmatski dio guram sam. Nisam se bojao izazova jer je, u poređenju sa iskustvom HIK-a, ovo bilo neuporedivo izglednije. Format i oprema revije, ulaganje u nagradne igre, reklame, podrška u redakciji, kući, prodajnoj mreži… sve je to pomoglo i start novog Orbisa je bio uspješan. Poslije se prešlo na tjedno izlaženje, iznajmio sam stan u SA, došao je Slavko… Od prvog dana sam imao punu Nurinu podršku, jednako je bilo i sa estradnim magom Milanom Radićem koji je bilo sljedeći glodur… Kako se kaže “od svega najbolje uspijeva uspjeh”, tiražni rezultati su bili dobri, status enigmatike u kući je unaprijeđen, naravno, radilo se izuzetno mnogo… Daleko je to bilo od brojnosti i organiziranosti redakcija kao što su bile Vjesnikov Kviz tada, poslije Feniks, Kvizorama, vjerujem i Kviskoteka. Mnogo šta u Orbisu je bilo bitno ispod onog što sam želio, ali je bilo i mnogo čega na šta se može biti ponosan, inovativnosti, aktuelnosti, kreativnosti… No, najveći uspjeh je okupljanje suradničke ekipe, prekrasna pozitivna atmosfera o čemu su pisali mnogi komentatori na blogovima. Mnogo lijepog se desilo oko Orbisa i izvan samih stranica, neke stvari žive i danas. Uvijek isti osjećaj i zaključak – bilo je to prelijepih 9.5 godina, ostala lijepa zaostavština.

Pokušah, uz ovaj post sa prvim brojem, dati koherentnu priču o dva početka projekta Orbis, oprostite mi ponavljanja… Bilo bi lijepo da se pozabavimo sadržajem, ulogom i značajem ovog, a i svih drugih izdanja, uključujući i internetska. Na nama je odluka hoće li sve biti prepušteno zaboravu ili ćemo ponešto sačuvati.

 

Slavko Bovan је рекао...

Da, može se reći da je "Orbis" imao tri (ili možda i četiri) POČETKA. Prvi period je ovaj koji me podsjeća na "Veselu svesku" (izdanje Oslobođenja za mlađe razrede OŠ), drugi je onaj na novi format i sa pravom redakcijom (ne kažem da je ova prva "neprava" već da je bilo znatno ozbiljnije sa Hajrom u redakciji). Nadam se da neko ima prvi broj tog novog perioda i da će poslati pa da i to objavim. Treći period je onaj kakav pamtimo kao "pravi Orbis" (sedmično izlaženje na "Orbisovom formatu" sa ljepoticom na naslovnoj strani, glavni urednik Milan Radić, veliki tiraž). Što se mene tiče, postoji i četvrti "početak" (1987. godine). Sjećam se da je bio ubitačan tempo, ali se izdržalo i imam neuporedivo više pozitivnih slećanja nego sjećanja na teškoće.

Hajro је рекао...

Taj prvi revijalni broj negdje krajem 1982-e je imao na naslovnici Maju Odžaklijevsku, novu glavu lista i skandinavku pored fotosa. Prelazak na tjedno izlaženje se desio, nisam siguran, sa brojem 100. Sjećam se da je Eso napravio novu glavu,ja sam ponudio naslovnicu bez križaljke, mreža i crna polja oko fotosa... taj broj je imao tu mrežu crnobijelu, na slici je bila Suzana Mančić. Reklamna kampanja je pogurala tu tjednu dinamiku, posla je bilo previše, još smo si natovarili i trku za aktuelnostima. Razvili smo cijeli sistem naručivanja, diktiranja radova telefonom...

Posebna priča je neenigmatski dio, bilo je tu baš svega, vrijednih ali i onih drugih priloga... Kakav bi rezultat bio u slučaju razvoda tog braka iz interesa teško je znati, vjerujem da bi enigmatski dio preživio. Enigmatika je tada bila vrlo isplativ biznis. Mali troškovi, niži rabati prodajne mreže, tržište veće... Tehnika je uznapredovala pa se danas producira puno brže, ali je potrebna količina mnogo veća. Istovremeno je tržište manje, rabati viši, no opstaje se i sa bitno manjim tiražima nego je to bilo nekad.

 

O posljednjem broju Orbis-a pisali smo uz post na blogu TIO Nostalgija 924 objavljenom 24.3.2020 (vrijeme korone)

ENIGMATIKA (tupljenje i oštrenje): NOSTALGIJA (924)

Slavko Bovan је рекао...

Ovo sigurno nije posljednji broj koji je objavljen. Naime, ja sam radio do 01.05.1992. (i na taj dan sam bio u redakciji). Nisu radili tramvaji pa sam šipčio pješke. Hajro je bio na putu za Ameriku, ali kao što znamo, to prekakanje preko okeana je potrajalo poprilično.

Dakle, najmanje do tog datuma (01.05.1992.)štampani su "Orbisi".

Načuo sam da je kasnije tokom 1992. godine štampano nekoliko (dva ili tri) broja koja su sklapana od već objavljenih strana, ali bez naslovne strane (nije bilo papira). Bilo bi interesantno dočepati se nekog od tih brojeva.

 

Hajro је рекао...

Mislim da je poslije ovog izašao samo jedan broj. Kad se pogleda kalendar 1992 (uključujući i kalendar događanja u Sarajevu i BIH), teško mi je zamisliti da je izdavanje Orbisa bio ikakav prioritet. Sjećam se sastanaka Upravnog odbora i problema sa papirom, distribucijom, naplatom i sl mnogo prije ovih datuma... Nadam se da je taj posljednji broj imao ljepši fotos na naslovnici.

Sjećam se kako sam s Vojom Sekulićem (bio je plan da ide s nama) išao u putničku agenciju i tražio karte za "bilo gdje gdje je moguće", naravno prekasno, sve je bilo blokirano... Kakva Amerika tih dana, ni zamisliti, trebala je viza...otvorili su program (prvi su nudili garantiran status) godinu dana kasnije. Valja pomenuti i da smo naivno vjerovali u skori povratak u stan. Uspjeli smo se prebaciti u Sloveniju gdje smo proveli 15 mjeseci. Vojo je ostao u Sarajevu, eno ga u Beogradu, čujemo se ponekad. U toj kalvariji (kćerka nije napunila ni godinu, sin je 4. rođendan proslavio u podrumu na Dobrinji IV) mnogi enigmati su istinski pomogli, pisao sam o tome kod Adnana kad je bilo priče kako su enigmati "loši ljudi" ili slično.

Iz Slovenije sam imao kontakt sa mnogima iz firme, uključujući i glavnog urednika Milana Radića, bilo je priča o oživljavanju nekih izdanja, no ništa značajno nije ostvareno, barem koliko ja znam ili se sjećam. Drugo su privatna izdanja, u nekima sam tezgario (svi su htjeli enigmatiku), plus par brojeva HIK-a (sve uz krasnu pomoć enigmatskih prijatelja iz Hrvatske). U Sloveniji sam uspostavio kontakt sa pok. Pavletom Gregorcom, vodio je (vjerujem i spremao pitanja) moj TV kviz koji je išao na TV SLO.

Prava priča je "Sezam" pokrenut u ratnom Sarajevu... tome bi trebalo posvetiti odgovarajuću pažnju...

Ova trenutna psihoza vraća neka sjećanja od prije 38 godina.

 

Ponešto zanimljivo vezano za Orbis možete pročitati i na blogu Enigmagika Mladena Markovića, post o Radoji Racanoviću “Doktor iz mog podruma”, 10.1.2014. vidjeti u komentarima, na linku

ENIGMAGIKA: Autor: Racanović Radoja

130 GODINA OD KRIŽALJKE FEHIMA SPAHIĆA

Sarajevska "Nada" je u broju 24 od 15.12.1895. objavila "Zagonetku u letvici" autora Fehima Spahića. U pričama Naj-ovo Naj-ono meni se najvažnijim (kao i obično najvažnije je i najjednostavnije) čini prepoznati da je autor uradio ono što i mi radimo danas - dvosmjerno ukrštanje pojmova koje treba dokučiti uz pomoć opisa. Kako je grafički predstavljeno nije važno za odgovor na pitanje je li križaljka.

Rješenje je: Volujak, zastara, Andrija, kolajna, pustara, Kadrija.

O ovom radu su pisali mnogi, nemam sve izvore pa neću navoditi više od sjećanja (tu sam nekako siguran) da je prvi bio Radislav Marinković iz Sombora.

Prije 50 godina sam u "HIK"-u broj 2 od 10.1.1976. predstavio sličan rad Rudolfa baruna Maldinija iz "Nade" broj 8 od 15.4.1900. Bombastični naslov je trebao "pogurati" naše bespomoćno izdanjce, ali je ipak imao najprije upitnik pa onda uskličnik. 

O časopisu "Nada" možete pročitati u prilogu Stjepana Horvata na blogu TIO

https://enigmatikatio.blogspot.com/search?updated-max=2024-03-09T13:30:00%2B01:00&max-results=50&reverse-paginate=true

Za nas enigmate je posebno zanimljivo to što je enigmatika u ovakvom ozbiljnom časopisu objavljivana na naslovnoj strani. Taj kuriozitet bilježi i Hrvatska enciklopedija:

"Prve enigmatske rubrike u nas imali su listovi Naše gore list (Zagreb, 1861–66), Dragoljub (Zagreb, 1867–68), Hrvatska lipa (Zagreb, 1875), Nada (Sarajevo, 1895–1903., na prvoj stranici). Prvi hrvatski enigmatski listovi bili su: Enigmatski zabavnik (Zagreb, 1929), Sibila (Zagreb, 17. II. 1928), Zagonetka (Zagreb, 1929), Sfinga (Zagreb, 1929), Rebus-razonoda (Zagreb, 1930), Križaljka (Osijek, 1932), Narodna zagonetka (Sisak, 1934). "

Citiranje:

enigmatika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 15.12.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/enigmatika>.

 AI I KREIRANJE NOVIH RIJEČI

Prije devet godina smo imali na TIO blogu zanimljive tekstove i diskusije na temu kreiranja novih riječi. Povod  je bila situacija sa kvizovkaškog turnira na Uni, priča se logično širi i na križaljke i druge naše kreacije. Pogledati na linkovima

http://enigmatikatio.blogspot.com/search?updated-max=2016-05-23T12:00:00%2B02:00&max-results=50&start=46&by-date=false

http://enigmatikatio.blogspot.com/search?updated-max=2016-05-27T08:00:00%2B02:00&max-results=50

Jučer sam odslušao vrlo zanimljivo predavanje/tribinu u Knjižnici grada Zagreba (nažalost nisam bio tamo, zato je tu dragi Youtube). Tema je na YT istaknuta kao Veliki jezični modeli: može li umjetna inteligencija stvarati nove hrvatske riječi? Urednik i voditelj tribine je bio Prof. dr. Marko Tadić, jezikoslovac, redoviti profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

https://www.youtube.com/watch?v=IpgT5PuWYr0

 50 GODINA OD PRVOG BROJA HIK-a

Poslije odluke kuće Glas da prestane izdavati TEST 1974-e ostali smo (nas nekoliko banjolučkih enigmata) pomalo razočarani i nekako uvjereni da šansa na tržištu postoji. Te 1975-e Ivan Šagadin je radio u BL Mljekari, imao obitelj, Zvonko Blažević je bio penzioner, Refik Husedžinović u Zagrebu, Mato Glibo pri kraju elektrotehničkog fakulteta, a ja 21-godišnjak na trećoj godini prava. Ivan je jednog dana došao sa pričom da njegov kolega iz Mljekare može pomoći kod direktora štamparije u Bosanskoj Gradišci da nas pričeka (dok stigne novac od prodaje) sa plaćanjem računa. Kako smo odlučili da prihvatimo rizik, kako je sve išlo, posebna je priča, najvažnije je da su sva sjećanja pozitivna, nije bilo lako, bilo je ozbiljnih problema, ali baš nikad u odnosima, sve se pretvorilo u istinsko prijateljstvo. U razmišljanjima o konceptu sjetih se nekog, čini mi se norveškog izdanja, koje sam vidio zahvaljujući radioamateru Refiku, odnosno njegovim bežičnim partnerima. Tako se rodio koncept „skandinavki s karikaturom“ čija je suština da će rješavač dobiti poruku karikature (i nasmijati se) tek kad riješi skandinavku u kojoj je uklopljen cijeli ili završni dio teksta karikature. Počevši od te glavne ideje sa humorom u križaljkama (većina stranica je imala te skandinavke) došao sam na nimalo originalnu ideju za naziv izdanja (okrenuo KIH slovenskih kolega). Naravno, HIK je asociralo i na pijanstvo, bilo nekako simpa... Negdje sam našao crtež djevojke sa kapom, smislio stil slova glave, prijatelj je pomogao oko crtanja (nedavno smo u Bihaću zajedno dozivali ta sjećanja) i tu je prestao rad u udobnosti sobe. Treba li reći da je sastavljanje i priprema enigmatskih radova bio najmanji i najlakši dio priče zvane izdavaštvo bez izdavačke kuće iza nas, sve drugo je bilo problem jer nismo imali ni znanja ni novaca. Klišei u Vjesniku u Zagrebu, letraset u Trstu, brojni odlasci u štampariju, distribucija, pakiranje i otprema, briga o remitendi, finansije... Opise skandinavki sam kucao (na staroj Olivetki sa ogromnim valjkom) u stupcima, Zvonko je organizirao prekucavanje sa prijateljicom daktilografkinjom u Opštini. Formirali smo udruženje građana (jedini način da budemo izdavači), Ivan je, kao predsjednik Udruženja (EUBL, opet neoriginalno), brinuo o formalnopravnim stvarima. Odradili smo ugovore o komisionoj prodaji sa Vjesnikom, Oslobođenjem, Glasom, Politikom i Borbom, rabat je bio od 20 (Politika) do 30 posto (Vjesnik), sve je bilo spremno ali štampari nikako da nađu termin za naš prvi broj. Željeli smo početak mjeseca, da budemo što duže na kioscima, no čekanje na poziv se oteglo, bojali smo se da su se štampari predomislili, da nas distributeri ne "otkače". Najzad krajem novembra stiže poziv da trebam doći da pustim štampu, požurio sam na autobus (linija Banja Luka – Okučani i nazad). Stigoh u štampariju, majstori nisu htjeli prati mašinu i mijenjati boje, pogledah prve otiske i dogovorih da dođemo pakirati paketiće za otpremu. Požurih na stanicu i stigoh na isti bus, kondukter pita što sam tako kratko radio u Gradišci, a ja, sav važan, pokazah prvi otisak našeg HIK-a. Ranije sam spremio naljepnice sa adresama i brojem komada pa smo Zvonko i ja u hladnom skladištu odradili pakiranje, uzeli vreće na pošti i nekako ih odvukli tamo. Sjećam se da sam jednom u skladište morao ući kroz prozor jer su nas štampari zaboravili i nije bilo drugog načina da uđemo. Za banjolučke poslovnice smo nosili sami, valjalo je uštedjeti na troškovima otpreme.

Tako je sve počelo, u mojoj verziji po onoj mladost-ludost, roditelji su bili zabrinuti jer sam zapustio školu, smrzavao se po autobusima i skladištima, živio na sirnicama po autobusnim stanicama... Dugo, dugo nije bilo finansijskog efekta za nas, valjalo je skupiti kapital za normalno plaćanje računa... 

Pokušaću narednih mjeseci obraditi neke enigmatske aspekte tih HIK-ovih 17 godina, možda bude i novih sjećanja... Lako je predvidjeti nostalgičnost i subjektivnost. I nekad i sad mi/nam valja činiti najbolje što možemo da održimo užitak u hobističkim sjećanjima, radu i druženju, dovoljno ozbiljnosti i misao kako sve treba biti na dobro enigmatike.

Zanimljivo je pogledati komentare prije 5 godina, na blogu DUE Nedjeljka Nedića

https://dominikanac.blogspot.com/search?updated-max=2020-11-26T00:36:00%2B01:00&max-results=10&start=20&by-date=false

Hajro



45 godina od prvog broja HIK-a. Kao da je jučer bilo, obećano (zahvaljujući Ivanovom prijatelju u BL Mljekari koji je poznavao direktora štamparije) nam je štampanje sa plaćanjem na poček, bilo je važno izbaciti taj prvi broj, prije nego se štampari ne predomisle..., pa dalje kako bude. Bilo je dobro, vrijedilo je u svakom pogledu. Lijepo se sjetiti dragih ljudi Ivana, Refika i Zvonka, naših prvomajskih druženja kod dragog Mate u njegovim Mahovljanima, susretljivih majstora u štamparijama, pa i inspektora SDK o kome sam nedavno pisao. Nekidan sam, zahvaljujući Boži Miljeviću, bio u prilici uputiti pozdrave tadašnjem šefu banjolučke poslovnice Oslobođenja, kad god bih donio svežanj HIK-ova išao je komentar "stigla p'jana križaljka". Radeći prodaju, kucajući etiketice za paketiće, naučih brojna mjesta po bivšoj nam domovini. Slali smo baš svuda, najbolja prodaja u odnosu na broj stanovnika je bila u Rijeci, biće da mi je od tada draga. Dobro je bilo i u Osijeku i Splitu. Sjećam se imena kolportera koga smo imali za Beograd, sam nam se javio. Politikina prodajna mreža je imala najniži rabat 20%, Vjesnik je prodavao daleko najviše, izvještaji o prodaji su bili ohrabrujući...dogurali do tiraža 30.000 (vjerujem i nešto više) brzo smo mijenjali štamparije, kvalitet i ušteda su bili motiv. HIK je ostavio primjetan trag, koncept sa tekstom karikature uklopljenim u skandinavku, je široko prihvaćen, mnogi drugi pokušaji inoviranja su ostali samo pokušaji, vrijedilo bi sve to obraditi.

25. studenoga 2020. u 02:14

REPLY

Nedjeljko Nedić



Imam jedan originalni broj, 30-ak brojeva u presliku i 2 primjerka Džokerova HiK-a te preslika više stranica iz različitih brojeva.

25. studenoga 2020. u 19:45

REPLY

Hajro



Zahvaljujući, uglavnom, enigmatskim kolegama iz Srbije, imam solidan broj primjeraka HIK-a, nije komplet ali je lijepo... Orbise sam dobio od Borisa, ... usrećili su me, njihov sam dužnik.

Džokerov HIK je rezultat dogovora sa momcima iz Džokera, ja sam 100-postotno spremao materijal za štampu, Mirko Čikić je vodio brigu o štampi, distribuciji i ostalom, sve je šljakalo savršeno i nastavilo se do danas kao istinsko prijateljstvo. Nekoliko brojeva sam napravio i u izbjeglištvu u Sloveniji, enigmatski prijatelji su pomogli u pripremi, štampi, distribuciji... imao sam zadovoljstvo rada, neku zaradu i lijepi osjećaj prijateljske podrške kad je trebalo.

25. studenoga 2020. u 21:29

REPLY

Anonymous



Često se spominje taj Hik. Ima li povezanosti sa Kih iz Slovenije ili je to samo istoznačna kratica?

25. studenoga 2020. u 22:52

REPLY

Nedjeljko Nedić



Povezuje ih enigmatika i naziv.
HiK je kratica od "Humor i križaljke",a KiH kratica od "Križanke in humor". KiH je počeo s izlaženjem 1971. i izlazi još uvijek, a HiK je izlazio od 1975.

26. studenoga 2020. u 00:16

REPLY

Hajro



Ne da ih povezuje nego je ideja ista, odnosno ja sam svjesno prihvatio rizik da mi bude pomenuto kao plagijat (desilo se, nikad od kolega iz Slovenije). Najvažniji dio koncepta HIK-a su bile skandinavke sa uklopljenim tekstom karikature. Takav naglasak na vezu humora i enigmatike je bila novost, kratica se nametala, pamtljiva i efektna... Naravno da sam znao za KIH, presudilo je to što nismo na istom jezičkom području, nisam imao dilema, ekipa je prihvatila moj plan i tako je napravljeno. Da postoje tržišni i drugi uvjeti napravio bih to sad ponovo, ovaj puta ne u želji da efektnim imenom pripomognem uspjehu projekta već da obnovim nešto vrijedno i pozitivno. Od toga, naravno, nema ništa, no vrijedilo bi primjerima i obradom pokazati zašto je HIK možda vrijedan pažnje.

Hvala na pitanju, ne smeta mi anonimnost. Kao što napisah nekidan na TIO, važno je da se bavimo enigmatskim temama, ako će odsustvo potpisa pomoći zašto ne.

26. studenoga 2020. u 01:04

REPLY

Hajro



Možda nisam bio dovoljno jasan oko rada u Sloveniji. Bili smo tamo izbjeglice, nekoliko brojeva HIK-a sam napravio za hrvatsko tržište uz pomoć enigmatskih prijatelja u Hrvatskoj. U Sloveniji sam radio sa pok. Pavletom Gregorcom na mom kratkom TV kvizu "ABCITD", ja sam postavio koncept, napravio dogovor sa TV SLO, bio sam potpisan kao autor, Pavle je brinuo o pitanjima i bio je voditelj. Vrlo prijatno iskustvo.

26. studenoga 2020. u 01:12

REPLY