CRNO-BIJELE ISTINE I SITNINE

U mnogim tekstovima i intervjuima na temu AI znalci naglašavaju razliku između AI i čovjeka. Kažu, parafraziram, “AI nema ono što čovjek ima, intuiciju i kraetivnost. Dakle, kopajući po bezbroj izvora AI će probati i najbesmislenije opcije jer nema sposobnost da intuitivno suzi, eliminira i fokusira se na najbolje. Jednako, AI nije u stanju da ponudi nešto čega nema u raspoloživom bezbroju izvora, ne može kreirati nešto novo.” Toliko o toj temi, nemam nikakvog znanja ni iskustva, tek pomislih da ima smisla početi ovaj tekst podsjećanjem na često pominjanje intuicije i kreativnosti, osobina kojima ljudski rod zahvaljuje mnogo lijepog i vrijednog.

Vratimo se mi našem malom svijetu bijelih mreža sa crnim poljima i riječima što se probijaju između njih. Zanima me sa koliko uspjeha se u tom našem crno-bijelom svijetu, među nama i šire, probijaju realne spoznaje o našem hobiju, našem radu, a i nama kao subjektima u tom kontekstu. Ne mogu da ne pomislim, i ovdje podsjetim, kako živimo i radimo u svijetu i vremenu sa zabrinjavajuće naglašenim otklonom od savršeno jasnih istina, sklonošću da vidimo što i kako želimo vidjeti, počesto bježeći od realnosti. U najboljem slučaju, biramo i usvajamo ono što nam odgovara, ne podvrgavajući to kritičkom prosuđivanju, ignorirajući drugačija mišljenja... O manje dobrim varijacija zaista ne želim, sve znate i bez mog pametovanja. Nije to ništa novo, kako se ono lijepo kaže “svi smo samo ljudi, sa svojim slabostima, taštinama, umorom i sl”.  Na te naše ljudske slabosti su se sad neizmjernom težinom “navalile” i sveprisutne društvene mreže, portali i podcasti,  kojekakve (ne znam, nemam značajnog iskustva) druge zavodljive ovovremene sirene… Siguran sam da tu ima i kvalitetnih sadržaja, no stručnjaci kažu da je onih drugih puno više. Nema tog voska koji nas može zaštititi.

Još jedan korak nazad sa ulice u naše dvorište. Križaljka je vrlo jednostavna stvar – ukrštene riječi koje ćemo (nadajmo se uživajući u izazovu) odgonetnuti koristeći opise i rekonstruirajući rad autora (kombiniranje vodoravno i okomito, pokušavanje i odustajanje sve do konačnog uspjeha). Ono što nije jednostavno, a ni užitak, je vrednovanje rada autora. Naravno, vrednujemo rezultat, neovisno o utrošenom vremenu, stilu, korištenim alatkama i sl. Neću ovdje o kriterijima, proceduri i sl, nema potrebe ponavljati.

Zamislimo da u nekoj budućnosti, gluho bilo, nestanu sva enigmatska izdanja, sve enigmatske rubrike na papiru ili online, baš sve… Nema ništa osim nevelikog broja križaljkaških “podanika” koji odbijaju odustati od svoje detronizirane kraljice. U toj situaciji bi oni, u relativno zatvorenom krugu, razmjenjivali svoje kreacije, kritizirali i hvalili, bili ponosni i kompetitivni, sve u skladu sa njihovim i samo njihovim kriterijima. Zašto ne, njihova zabava, njihova muzika i sve ostalo, nikom dužni…, zašto bi odustajali. Srećom, ovaj čas nismo sami na našoj zabavi - dok imamo rješavače/odgonetače/konzumente..., kako god ih zvali, svako smisleno vrednovanje treba početi podsjećanjem da plešemo s njima i da naši akordi trebaju usrećiti i njih, možda najprije njih, jer njihova je posljednja, od njih ovisi istinski smisao našeg rada i naša društvena budućnost i kao hobista i kao stvaralaca u dijelu masovne kulture.

Valja nešto reći i o našoj društvenoj sadašnjosti, smislenosti, vrlinama i manama, spoznajama i zabludama… Najprije o svemu tome u mom slučaju. Moja je enigmatska (a i druga) sadašnjost prilično skromna, penzionerski usporeno, mnogim osjećajima i logikama okrenuta prošlosti, no pokušavam održati nekakav tempo, aktivnosti, užitak, a i pogled unaprijed. Govorio sam i pisao kad je bilo prilike, razloga, volje… nemam razloga da nešto bitno mijenjam, no umor i ponavljanje čine svoje.

U našoj sadašnjosti i kontekstu zanimljiva je situacija sa kvizovima. U vremenu kad imamo (tako govore i pišu eksperti) sveprisutne bisere kao što su intelektualna lijenost, nezainteresiranost, upitna kvaliteta obrazovanja i medijskih sadržaja, društvene mreže i AI koji zamjenjuju druženje i znanje…, kvizovi su izuzetno popularni. Eto i u mom/našem slučaju, redovno gledamo “Potjeru”.  Nemam znanja o trendu, da li popularnost raste ili pada. Bilo bi zanimljivo da imamo (lako moguće da postoji) ozbiljno istraživanje na temu privlačnosti znanja, testova i slično. Nekakva podvrsta u takvom projektu bi mogla biti i enigmatika. Nameće se poređenje kvizova i enigmatike, nekad i sad, trendova i logike razvoja. Meni se čini da su kvizovi mnogo uspješniji od naše drage “desete umjetnosti”. Poređenje treba započeti prepoznavanjem bitne razlike – kvizovi su, po definiciji, grupna zabava, enigmatika samo ponekad. Vjerujem da je na djelu i uspješnije prilagođavanje kvizova novim vremenima i alatkama. Mi smo kompjutere i internet iskoristili na način koji bi, u nekim nezanemarljivim aspektima, mogao biti opisan kao nepraktičan, a možda čak i kratkovido sebičan. Bjeline i različite slične ambicije su motivacija za bezbroj sati uloženih u pravljenje nekad davno popisa pojmova na kockastom papiru (da se može tražiti željeno slovo), poslije se prešlo na kompjuterske baze podataka. Taj ogromni rad je vrijedan svakog poštovanja, stvorena je krasna alatka, samo je trebalo usmjeravati korištenje. Alatka je, kao i mnoge druge stvari (npr zakon), dobra onoliko koliko se dobro koristi/primjenjuje. Zašto nismo napravili i češće koristili “organic” verzije tih naših baza, koje bi sadržavale samo, po križaljkaško-rješavačkom kriteriju, izrazito poželjne pojmove. Nema tu velike pameti – svi koji su se ikad borili sa ambicioznom kombinacijom znaju kako neki, inače izrazito nepoželjan pojam, odjednom izgleda mnogo bolje jer nam rješava kombinaciju (svejedno je da li je ta ambicija bjelinaška ili neka druga, npr moja sa odsustvom jednoslova, dvoslova, prožetošću i sl, napisah već “ista bolest je to”, sad bih dodao da je autoimuna). Iskušenje je to, shvatljivo i ljudski je to, neriješena mreža izgleda zavodljivo, riješenu ćemo gledati onim novovremenskim očima koje vide samo željeno. Shvatljivo je i da urednik propušta svašta jer poštuje trud i ambiciju suradnika, a i treba ga. Pa gdje je problem, koja cigla nedostaje u našoj građevini, temelje imamo? Odgovor je jednostavan, kao i uvijek nema tu velike pameti. Nedostaje nam istinska kritika! Kreativna djelatnost ne može opstati ni napredovati bez ozbiljne, argumentirane i, kad treba, oštre kritike. Umjesto da jasno i glasno ukažemo na neprihvatljivost kontaminiranja mreža koje su nam tako važne, mi ih gledamo neriješene, divimo se praznoj mreži, brojimo i računamo. Ako se i pozabavimo sadržajem pravdamo prisustvo gorkih ili bljutavih sastojaka veličinom ili dizajnom tanjura ili porcije.

Napisah gore kako vrednovanje nije ni jednostavan ni ugodan proces. U istu kategoriju, ni lako ni zabavno, spadaju bezbrojne druge važne stvari u životu. Ostaje nam pitanje da li nam je ovo važno, ako je odgovor pozitivan onda je sljedeće pitanje vidimo li stvari realno. Zašto urednici vjeruju da je nekoliko crnih polja manje uz nekoliko nepoznatih pojmova i opskurnih kratica više, poželjnije od nekoliko crnih polja više i čistijeg i svježijeg sadržaja? Zašto naša natjecanja uglavnom nemaju jasno naglašene kriterije prihvatljivosti pojmova? Zašto hvalimo radove koji nisu za pohvalu, ili odšutimo objavljivanje kreacija koje su trebale ostati u mraku naših radnih soba? Jesu to sitnine, ali jesu i istine. Jeste to "bura" u čaši vode, ali je naše, i čaša i voda, a i burica. Primjera i pitanja je mnogo, svi ih znamo…. Odgovori koji se nameću podsjećaju na svijet, vrijeme i prostor u drugom paragrafu ovog teksta. Eto, ja vjerujem da možemo i zaslužujemo bolje. Ako bježim od realnosti neka mi bude oprošteno, motivi mi nisu sebični.