PRIJE 45 GODINA
Rado bih pokušao objasniti kako je moguće da dugo, dugo, u nekim slučajevima decenijama, nisam otvarao nekakve kutije, vreće, diskove, kasete, memorijske kartice... Koliko takvo objašnjavanje ima smisla, koliko može biti zanimljivo i važno, zaista nisam siguran, uostalom tako je i sa drugim postovima. 1992-e smo iz sarajevskog stana na Dobrinji 4 izašli nabrzinu, misleći na pelene i sl, u najkraćem - sve u stanu je izgubljeno... U USA smo od 1993, sjećam se da se 1994-e, dijelom baš tu na manje od pola sata od nas, dešavalo Svjetsko nogometno prvenstvo. Nekad sam znao baš sve o nogometu, redovno kupovao Sportske Novosti, SN reviju, e te 1994. nisam znao koja ekipa je svjetski prvak, u najkraćem - nije me ni zanimalo... Pomenute kutije su se nekako punile stvarima sačuvanim u roditeljskoj kući u Banjoj Luci, poklonima dobrih ljudi, kopanjima po antikvarijatima, printanjem sa interneta itd itd. Mirovina iliti penzija je odgađana godinu za godinom, kutije su čekale kod dobrih ljudi u Bihaću, ovdje su se punile nove, nikad dovoljno vremena i volje da se pozabavim time. Eto ipak se nešto dešava sa tim sadržajima, počesto sam tužan, ponekad se slatko nasmijem...
Okrugle godišnjice su zgodna prilika. Evo se sjetih početka 1980-e i prvog testiranja za Kviskoteku Laze Goluže. Veliki Lazo je nas enigmate počastio prilikom da se pokažemo, pozvao je povelik broj, došli smo i nismo zažalili, test je bio obiman, izazovan i zanimljiv, druženje kao i uvijek prekrasno.
Nastavak je bio neočekivan, Lazo mi je saopštio da sam bio najuspješniji na testu i da me želi u prvoj emisiji. Kad je pomenuo da će voditelj biti Ivan Hetrich bio sam "dotučen". Dakle, imao sam čast da budem prvi predstavljeni natjecatelj u prvoj emisiji slavne Kviskoteke. Sama emisija, u pogledu našeg nastupa nije bila baš za pohvaliti se, morala je biti kraćena. Ipak zaslužih prvog kviska i plasman u završnicu. Nada Paić, Milan Đurić i jedan gospodin iz Srbije čijeg se imena ne mogu sjetiti, bili su dragi takmaci. U završnici te prve serije pobjednik je bio jednako dragi Boris Nazansky. Od drugih detalja se sjećam da nisam uspio ispremetati 5 slova. Ponuđeno je bilo CRVAO, nisam se sjetio ROVCA. Posljednjih mjeseci Margareta i ja gotovo svaku noć odgledamo po jednu staru emisiju "Potjere" HRT-a i kad god neko lako pitanje ostane neodgovoreno sjetim se mog rovca i suzdržim od komentiranja. Kad pomenuh Margaretu, negdje sredinom 80-tih je prošla sve testove za Kviskoteku ali nije mogla nastupiti jer je, kao radnik TV Sarajevo, bila u nekakvom "sukobu interesa". Lazo ju je angažirao da sprovodi sva testiranja u BIH za Kviskoteku i Brojke i slova. Nesretne izbjegličke 1992-e nam je našao smještaj u Sloveniji, sjećamo se i večere i razgovora u Rogaškoj Slatini. Savjetovao me u vrijeme mojih pregovora sa TV kućama oko mog kviza Abcitd, preporučio na TVSA kad su ga pozvali da pomogne oko olimpijskog kviza. Sjetili smo ga se i kad je naš sin nastupio u slavnom kvizu Jeopardy još u vrijeme legendarnog voditelja Alexa Trebeka. Eto, svašta nešto izroni kad se naiđe na hrpicu fotosa malog formata gdje je nepoznati mi fotograf (hvala mu od srca, neka mi oprosti što se ne sjećam od kog sam ih dobio) zabilježio taj zagrebački susret hladnog zimskog dana. U povratku sam negdje kod Novske malko kvrcnuo moju Giuliu, no nije mi to pokvarilo dan. Evo se sjetih da je do Okučana sa mnom putovao Vladimir Bostjančić. Posljednji fotos je djelo (snimljeno sa ekrana TV-a) kolege iz BL Mljekare gdje sam tad radio kao pravnik.
Prepoznaćete i mnoge enigmate čija imena ne navodim ovdje, ponekad nisam siguran, biću zahvalan ako u komentarima dodate neka imena, a i moguća sjećanja.