TEZGE I ENIGMATIKA, NEKAD I SAD

U prethodnom postu podsjetih se na tezge, taj lijepi, zanimljivi i korisni dio mog bavljenja enigmatikom. Lijepo u tezgarenju su interakcije sa mnogo ljudi van enigmatike, uvijek je zanimljivo čuti kako je oni vide. Najčešće je išlo logikom preporuke ili su urednici negdje vidjeli enigmatski prilog pa poželjeli slično. Bilo je i iznenađujućih stvari, glavni urednik jedne dnevne novine me pitao "odakle to prepisujete", jedan drugi je bio iznenađen da neki to shvataju ozbiljno... U zgradi Oslobođenja sam postigao primjetno poboljšanje, kvaliteta i honorari su bili solidni. Ovdje predstavljam i izbjegličke tezge, dakle 1992. i par narednih godina kad su ti honorari bili primjetan dodatak našem beskućničkom budžetu. Veliko hvala enigmatskim prijateljima koji su pomogli, ne zaboravljaju se takva iskustva, ružne stvari vrijeme nekako potisne i to je dobro.

Zgodna je prilika reći koju o enigmatici u neenigmatskim izdanjima. Mnogo čega se sjećam, nekih detalja a i ukupnog dojma. Više detalja i ocjena bi bilo zanimljivo čuti od drugih, prisutnijih i aktivnijih od mene. Postojanjem enigmatskih izdanja, uputstava urednika, natjecanja, susreta... dobili smo i profesionalniji pristup suradnji u neenigmatskim izdanjima. Mnogi urednici i ugledni enigmati su tezgarili u tim izdanjima i to je bilo na obostranu korist, uistinu zlatna vremena enigmatike u neenigmatskim izdanjima. Onda su došla vremena pada tiraža, smanjenja honorara, oštrije konkurencije, hiperprodukcije, nepotpisivanja, ručno ili kompjuterski generiranog brzinskog rada... pa je kvaliteta bitno pala (ne uvijek i svuda, valja napomenuti da nisam imao uvid u mnoga izdanja, govorim na osnovu dojma o prisutnom trendu i razgovora sa akterima).

Pomenuh kvalitetu, u ovom kontekstu valja naglasiti da ta važna riječ ne znači isto na stranicama enigmatskih izdanja i ovih "tezgaroških" priloga (bez ikakvih negativnih konotacija, tezgarenje je ozbiljan i važan posao, koristim taj termin samo da bih skratio artikulaciju). Vjerujem da rješavač treba biti uvijek na pameti autorima i urednicima gdje god da objavljujemo naše kreacije. Izdvojio bih specijalizirane stranice, postove na blogovima i sl gdje se obraćamo ljubiteljima tvrđih oraha. Ako je naš konzument osoba koja je kupila dnevni list na dan kad sadrži tjedni TV program, više enigmatike i sl sadržaje, onda je to prilika i obaveza da podesimo naše radove naglašavajući lakoću rješavanja, svježinu pojmova, aktualnost, odsustvo rekorderstva i sl. Radeći tezge godinama često sam bio u prilici da čujem povratne informacije, urednici su bili zainteresirani kako je primljen taj novi ili povećani sadržaj u njihovim izdanjima, mnogi su i sami rješavali.

Kolika bi ta razlika u težini, složenosti, rješivosti... trebala biti danas kad imamo brojna enigmatska izdanja, enigmatiku i drugdje uključujući i online, sveprisutne padove naklada, super jaku konkurenciju u bezbrojnim drugim oblicima individualne zabave? Čini mi se da se današnji tipični, prosječni kupac enigmatskih izdanja približio nekadašnjem tipičnom konzumentu enigmatike u neenigmatskim izdanjima - starije osobe koje su ostale vjerne papiru i individualnoj zabavi s olovkom u ruci. Ako ovo moje nagađanje (ne znam da imamo egzaktne podatke, ankete...) ima smisla onda je zanimljivo pitanje koliko je s tom realnošću usklađen naš prisutni trend bjelina, rekorderstva i logike po kojoj je vrijedno i poželjno ono što je vrlo teško napraviti (bez propitivanja koliko je dobro za konzumenta). Ne može biti dilema da urednici svojim izdanjima žele uspjeh na kiosku ili internetskim adresama. Skratiću ovdje (možda bude nastavaka, ima tu štofa) priznanjem da zaista ne razumijem mnogo šta u današnjoj praksi. Jeste novo vrijeme, mnogo šta nije kao "u moje vrijeme" (prije 35-50 godina), no zaista bih volio testirati što bi današnji rješavači radije rješavali, tipične dobre (urednički poželjne) tadašnje ili današnje radove, naravno u usporedivoj enigmatskoj vrsti. Nema potrebe ali ću ipak dodati i ovo - tadašnji i današnji vrhunski autori su mogli/mogu baš sve (uz uvažavanje razlika u alatkama), nema govora o moćnijim ili manje moćnim autorima nekad i sad, stvar je u trendovima i kriterijima koje određuju urednici i žiriji na natjecanjima. Autori slijede urednike, a i rado vide glorificiranje svojih rekorderskih dometa, prilagođavaju se žirijima nadajući se dobrom plasmanu, broje se i slikaju pehari... Lako ih je shvatiti, kreativnost i naporan rad idu s taštinom, svi to imamo. Ima li istine u tezi da nedostatak suradnje i autora navodi urednike da ih "pripaze" i na ovaj način, ističući dostignuća, zaista ne mogu znati. Ono što zasigurno znam, odnosno više je nego očito, je činjenica da je članu žirija lakše prebrojati dimenzije bjeline, broj crnih polja... nego napraviti kompleksnu analizu i ponuditi je javnosti. Na kraju ispade da je najvrednije ono što je najteže (npr napraviti veliku bjelinu), ali to pravilo ne vrijedi za žiriranje, cijenimo i provodimo najlakši i najbrži metod vrednovanja.