MEĐU NAMA

Jesmo zagonetači, ali nismo zagonetni, barem se meni tako čini. Više od 50 godina druženja, rada, prijateljevanja... trebalo bi me kvalificirati da o tome kažem koju.  Više puta sam pisao, bezbroj puta govorio, o kvalitetu koji mi je enigmatika i njeni zaljubljenici donijela u život, o ljudskosti mnogih odnosa, pomoći, podršci u teškim trenucima, zadovoljstvu i uživanju. Bilo je i drugačijih iskustava, no nisu nikad bila bitna za ukupnu sliku. Ovdje ću samo dodati da je toj izuzetno dugoj listi nekidan dodano i novo super prijatno iskustvo - kontaktirao me ljubitelj i poštovatelj enigmatike, čovjek novog vremena, vidika i sposobnosti, sve to kombinirano sa savršeno ljudskim i hobističkim pristupom. Jedan od onih događaja koji čovjeku povrate vjeru u vrlinu i ljepšu budućnost.

U redovima dolje pokušavam ozbiljno (kao što čovjek govori kad mu je do nečeg izuzetno stalo, dakle i kritički i dobronamjerno) dodirnuti neke teme, onako kako ih ja vidim kroz prizmu moje mantre da sve treba gledati i prosuđivati po kriteriju koliko je dobro za enigmatiku.

 

Ovdje želim i ispuniti obećanje, osvrnuti se na nedavne postPAZAHovske komentare poštovanog Marka Mihaljevića

 

“… U konkretnom slučaju s našim dragim Hajrom.
Ni ja se ne slažem u mnogočemu s njim, ali smatram da se bori za dobro enigmatike, da se očuvaju već općeprihvaćene enigmatske užance.
Htjeli to priznati, i ti i ja smo enigmatske temelje dobili od stare garde tj. njegove generacije. Možda nismo mi problem, ali sve češće se u enigmatiku uvlače loše strane (pretjerana upotreba kompjutera, stavljenja neprovjerenih pojmova s Interneta bez ikakve provjere i sl.). Sutra možda neće pisati Hajro, pisat će netko drugi. U mnogim granama života srozane su vrijednosti, pa ne reagirati ili ne pisati protiv toga bilo bi ravno prihvaćanju takvog stanja.

Malo zakeranja s moje strane:
Pogotovo se ne slažem oko „statusa“ bjelina u natjecateljskim radovima, jer smatram da je bjelina vrhunac dosega kombinatorike općenito (opet ponavljam, ne pod svaku cijenu), to izuskuje veliko: znanje, iskustvo, kreativnost i strpljivost. S njim se slažem da križaljkaške radove treba što više prilagoditi rješavačima, ali smatram da se bar na natječajima mogu tolerirati malo teži pojmovi (u granicama normale), pa tu zakeranja smatram nepotrebnim.
Kad sam već iskren, meni kod Hajre najviše „smeta“ što zahtjeva tzv. „čistu enigmatiku“ s pojmovima i sintagmama iz standardnih rječnika, a u njegovim radovima uglavnom bude od 5 do 10 potpuno nepoznatih pojmova. Znam da stil koji on njeguje neminovno dovodi do toga, ali onda ga ljudi ne doživljavaju ozbiljno. Propovijedaš nešto čega se ni sam ne držiš. Drugo što mi relativno „mlađi“ sastavljači zamjeramo pojedincima iz „stare garde“ je pretjerano veličane prijašnjih autora (tipa Kurpes, Kancelarić, Železnik) i stavljanje u status božanstva. Oni su u svoje vrijeme bili vrhunac i udarili temelje križaljkaštva, ali zaboravljate da smo i mi u mladosti rješavali njihove križaljke i da u njihovim radovima ima svakojakih mana koje vi često i olako prešućujete.”

 

Link:

https://www.blogger.com/comment.g?blogID=7784730086902770878&postID=6502799540167508936&isPopup=true 

 

O MLADIMA I NAMA MANJE MLADIMA

Govoreći o ozbiljnim i ambicioznim enigmatskim poslenicima jasno je da danas imamo mlade enigmate koji su u enigmatiku uložili izuzetno mnogo (talent, rad, vrijeme, fokus...), kreativno i produktivno dosegli sam vrh, ali su u nekim aspektima od enigmatike dobili nazad mnogo manje nego slično ozbiljni i ambiciozni iz moje generacije pedeset i neke. Najviše se to odnosi na financijski i statusni dio priče, honorari su u naše vrijeme bili bitno veći, mnogi od nas su imali urednički radni odnos, druge značajne beneficije... Koliko je kome sve to važno svaki autor zna za sebe, možda ima i suprotnih procjena, da je danas bolje. Koji su glavni faktori koji su doveli do ovih značajnih promjena znamo ili ne znamo, no jedno je sigurno – generalno nema krivice na strani nas starijih, uzroci su "globalni" (naš se svijet promijenio), mi smo tu nevažni. Nama su neki pomogli, mi smo nekima pomogli, sve normalno i lako dokazivo. Ne treba zaboraviti i da su i mnogi od nas starijih "globalni" gubitnici. Valja nam svima živjeti sa svojim frustracijama, nepravdama, godinama.

Kažu da je starijima sve bolje iz vremena njihove mladosti. Honorare i slične stvari je lako porediti, složenije je u priči o kreativnom radu. U prethodnom postu predložih poređenje sadržaja solidno bijelih bušmana Dr-a Kurpesa i današnjih bjelinaških dostignuća. Još bolji metod bi bio ponuditi ih rješavačima. Nadam se da nije pregrubo pitanje otkud mom dragom Marku, koji napisa „... na kraju većini sastavljača i rješavača pažnju privuče bjelina tako je barem bilo kod mene u počecima…”,  ideja da rješavači vole bjeline. Lako mi je prihvatiti da je tako bilo kod njega u njegovim počecima, ali on nije tipičan rješavač, naš je Marko super brzo postao jedan od najkvalitetnijih autora, njegova izuzetnost ga "izuzima" u ovom kontekstu. Bilo bi neizmjerno glupo reći da rješavači imaju nešto protiv bjelina, da neće biti zadovoljni ako im ponudimo savršeno zanimljivu i rješivu bjelinu, bez predvidivih, nategnutih ili preteških pojmova. Ima takvih krasnih bjelina, ali mnogo manje nego onih drugih. Savršenstvo je rijetka stvar, zar ne. Na logično pitanje „zašto ne bismo težili savršenstvu“ odgovaram „zašto bi težili bjelinama, zašto savršenstvo izjednačujemo sa bjelinama?“. Predvidivi odgovor „zato što su one vrhunac našeg kreativnog rada“ zaslužuje komentar „jesu, ali samo ako su dobre, nije fer ni pametno rješavačima nuditi naše visoke ne baš realizirane ambicije, oni žele visokokvalitetne rezultate, svježinu, zanimljivost i rješivost“.

Ovdje ću pomenuti svoja iskustva sa HIK-om pokrenutim 1975-e bez pare dinara (nadajući se da će inovativni koncept pogurati prodaju potpisivao sam prijem robe koju moramo platiti, radio sam i distribuciju tiraža, sa strahom otvarao izvještaje o prodaji...) i Orbis-om 1982-e koji jeste bio izdanje velike kuće, ali je bio pred gašenjem (jasno mi je rečeno da gubim posao ako prodaja ne krene bitno na bolje, šta će im enigmat u kući koliko god da je velika). Sve to mi je pomoglo da vidim i drugu, grubo realnu stranu priče o ambicijama u enigmatici. Kvalitetna i ambiciozna enigmatika nije nekomercijalna, dokaz su decenije uspješnog izlaženja nekoliko ozbiljnih izdanja. Decenije koje slijede zahtijevaju i neke nove ambicije, ideje, kriterije, medije.... Jesam li zločest ako mi pada na pamet misao da bi mladi trebali biti snaga koja zagovara i prakticira nove ideje, ambicije, koncepte. Možda glorificiram stare autore (uzgred, ako želite porediti uključite i raspoložive alatke), no vjerujete mi da mi je više u glavi sjećanje na superozbiljnu ovisnost o zadovoljstvu rješavača. O budućnosti pokušavam razmišljati slobodan od taština i podjela, interesi i ambicije bi nam trebali biti isti, učiniti šta možemo na dobro našeg lijepog hobija.

Teoretičar u meni najviše voli prožete mreže bez "nema da nema" jednoslova, dvoslova i sličnih bisera. Ispostavilo se da je i to najčešće nedostižno savršenstvo pa i moji radovi boluju od iste boljke kao i bjelinaški – kombinatorska ambicija me udaljila od rješavača. O tom mom pristupu Marko korektno napisa „..u njegovim radovima uglavnom bude od 5 do 10 potpuno nepoznatih pojmova. Znam da stil koji on njeguje neminovno dovodi do toga …”. To je to, naša nelijepa zanatska suština, prečesto si postavljamo letvice previsoko pa ih redovno rušimo ili “skačemo” ispod njih sve ubjeđujući jedni druge kako smo genijalci, umjetnici i sve tako. Jesmo kreativci, lijepo i vrijedno je to što radimo, dobro je da počesto imamo različite ukuse, kriterije… no negdje usput smo izgubili osjećaj za realnost, mjeru i balans. Tragikomično je da mi se kao moguća “medicina” ukazuju anonimni komentari u kojima bi potpuno iskreno i bez straha bila rečena često neprijatna istina. Problem je što je to mnogima od nas neprihvatljivo kao ponašanje, možda bi pomoglo da se sjetimo da je i demokratski proces zasnovan na anonimnosti. 

 

O NATJECANJIMA/TAKMIČENJIMA

    Natjecanja su važan, zabavan i koristan dio naših aktivnosti. Svaki rad, a posebno kreativni, traži valorizaciju, poređenje, priznanje... rezultati natjecanja su uvijek orijentir i putokaz. Natjecanja su počesto i razlog i povod ne baš prijatnim stvarima, nekima su razlog da odustanu, nekima da "upiru" još više.

    Moj je problem sa (mnogim) enigmatskim natjecanjima uvijek bio vezan za iritirajuću kontradiktornost sveprisutne priče „ma nije važno, mi se samo družimo, ti to preozbiljno shvataš, nemoj zakerati u organizacijskom dijelu i sl“ i čestih potonjih „hvatanja za guše“ ili priča „iza leđa“ oko žiriranja, nesretnih pehara i sl. Pobjede, odnosno pehari su lijepa stvar, nazvah ih ovdje nesretnim jer su prečesto bili dio problema. Jesam li ja previše zakerao ili je stvarno moglo i trebalo biti ozbiljnije i bolje i nije važno. Završilo je tako da sam mnogo češće bio organizator ili član žirija nego sudionik (u svega nekoliko navrata, ne baš entuzijastično), najčešće ni jedno ni drugo.

 

    Dopisna natjecanja posljednjih 10-20 godina, treba gledati i u kontekstu korištenja kompjutera, baza podataka, softvera za sastavljanje, interneta... gdje ravnopravnost nije ni moguća ni provjeriva, pa je ne  treba ni vidjeti kao problem, ali ni zaboraviti. Moja gledanja na tu temu možete naći u tekstu iz 2016-e

https://abcitd.com/page11.html 

    Složena je priča oko natjecanja i žiriranja, kriterija i procesa, nemoguće je objektivizirati, nemamo odgovarajuću razmjenu mišljenja, godinama smo svjedoci upitne, nekima i obeshrabrujuće prakse. Svejedno, pisaću još o natjecanjima, nastavljajući biti fokusiran na ono što smatram jedino važnim – kako unaprijediti taj važni aspekt dragog nam hobija što uključuje i poštovanje natjecateljske strasti i borbenosti koja daje „sok“ cijelom projektu, ali i bazičnu logiku, ozbiljnost i pristojnost u razmjeni mišljenja. Kako mnogima od nas vratiti poljuljanu želju za organiziranjem, sudjelovanjem, žiriranjem, komentiranjem? Gore pomenuh anonimne komentare. Zaista, insistiranje na potpisu (ili pseudonimu) bi imalo smisla samo ako bi slična strogost i ozbiljnost bila prisutna u svim aspektima. Puštati potpisane kontraproduktivne ispade, a brisati nepotpisane pristojne komentare je, najblaže rečeno, čudna praksa. Lako mi je priznati da mnogo šta u toj priči ne razumijem, ostaje mi ona stara o tome kako svi radimo najbolje što možemo.  

 

O JAVNOJ RIJEČI, KRITICI...    

Čitajući ponovo neke komentare, iznova se čudim i pitam zar je tako teško shvatiti i prihvatiti elementarne stvari... evo nekoliko primjera:

    - Da iznošenje mišljenja nije i ne može biti iznošenje činjenica. Činjenice su npr PDR, bodovi, poredak na listi, a sve ostalo, kako god artikulirano, su mišljenja koja komentator nudi kao svoje stavove, vjerojatno željan ozbiljne diskusije. Ograđivati se navodeći "ovo je samo moje mišljenje" bi bilo glupo i nepotrebno, šta drugo može biti ako nema nekakvih brojeva, podataka i sl.

    - Da kritike i ocjene mogu i trebaju pisati i neautori ili „slabi“ autori. Tako je u svim kreativnim djelatnostima, samo kod nas možemo naići na gluposti u stilu „napravi ti ovako nešto pa onda piši“. Ovdje treba reći da smo mnogo izgubili propuštajući da učinimo više da u rješavačkim natjecanjima, enigmatskim susretima, blogovskom druženju i komentarima imamo više rješavača. Čuti i pročitati mišljenja rješavača bi bilo neprocjenjivo vrijedno, dijametralno suprotno našim bezbroj puta ponovljenim samohvalama i naduravanjima.

 - Da teoretska razmatranja različitih kriterija i stilova ne znače isticanje svojih radova kao najboljih već nuđenje različitih razmišljanja, ponekad teško dostižnih ideala... Pisati u redovima ili između redova u stilu "pogledajte moje radove, to je najbolje..." bi bila smiješna samohvala. Svoje radove treba ponuditi na uvid, ukazati na mane i vrline, zašto ne. Kako svaki od nas radi rezultat je mnogih faktora, najprije urednika za koga radimo (tamo gdje sam odlučivao samo ja radovi su bili bliži mom viđenju), potom motiva, vremena, raspoloživih baza podataka, shvatanja enigmatike... i to ne treba miješati sa generalnim teoretskim stavovima istog autora. Zar je nezamislivo da autor možda i nije u stanju napraviti ono što zagovara, da je riječ o cilju kojem treba težiti. Zašto se podrazumijeva rezon "moj teoretski stav je najbolji i moji radovi su najbolji", zar je skromnost nezamisliva, zar je nemoguć stav "moje je mišljenje ovako ili onako, a radim kako najbolje mogu i kako urednici očekuju od mene". Zbog svega toga nema govora o nedosljednosti. To što svjedočimo sklonostima da se svako teorijsko razmatranje odmah prevodi na individualno "nadgornjavanje" je rezultat zanemarljivih stvari koje nemaju veze s enigmatikom.