NEPOTVRDIVOST POTVRĐENOSTI KAO DOVOLJNOG KRITERIJA

ili

KORISTIMO LI TEHNOLOGIJU NA NAJBOLJI NAČIN

 

Najjednostavniji početak je prijedlog svakom od nas da uporedimo spisak pojmova iz bušmana doktora Kurpesa i sličnih današnjih radova vrhunskih autora. Poredimo koliki postotak pojmova mi enigmati, zasigurno natprosječni rješavači, znamo u smislu značenja, a koliko ih imamo onako „u glavi“, čuli smo za njih te, najvažnije, koliko ih je totalno nepoznatih.

Prije nego se pozabavimo rezultatima poređenja i analizom izvora i posljedica, predlažem da se sjetimo stare enigmatskopromotivne mantre „do znanja kroz razonodu“. Išlo je to uz enigmatiku, koliko smo i mi sami mislili tako zaista nisam siguran, no nismo se bunili protiv takvog etiketiranja. Kakva su se to znanja mogla steći rješavajući enigmatske priloge u specijaliziranim izdanjima velikih tiraža, jesmo li mi enigmati bili znalci koji se mogu pohvaliti zavidnim znanjem iz različitih oblasti? Bilo je uspjeha na TV kvizovima, ali uspješni su bili i neenigmati. Čini se da je znalaca bilo podjednako u svim profesijama i hobijima. Toliko o toj, ne baš sretno odabranoj, proenigmatskoj poruci.

Enigmatika je zagonetaštvo, a zagonetka sama po sebi može ali ne mora podrazumijevati nekakvo znanje enciklopedijskih, kvizaških, aktualnih itd itd pojmova. U nekim enigmatskim disciplinama (npr teži magični likovi) autori i rješavači su, logikom tih disciplina, glave i baze podataka,  napunili enigmatizmima. Riječ je o pojmovima kojima vrijednost i značaj daje slovna struktura koja ih čini posebno upotrebljivim kamenčićima u slaganju nekih naših mozaika. Teško da pojmove kao ARIJARAT možemo prepoznati kao vrijedan dodatak ičijem znanju. Naravno, možemo reći i onu „od viška glava ne boli“. Tu smo na skliskom terenu jer logika koja vrijedi za teže magične likove nije primjenjiva za klasične križaljke (a spontano je prenosimo) pa glavobolje, odnosno štetne posljedice, nisu isključene.

Pravi je trenutak da se vratimo gore, na početak i rezultate naših poređenja. Najprije o kriterijima koje sam gore predložio. Nisam pominjao potvrđenost pojmova, broj izvora na Google-u, akademsku težinu pojmova, kvizašku upotrebljivost, aktualnost, poželjnu lokalnost, složenu strukturu (skupine)..., dakle ništa od tih vrijednih i ozbiljnih kriterija. Predložih kriterije – koliki postotak pojmova svaki od nas enigmata zna i mogao bi ih riješiti po standardnom opisu, koliki postotak pojmova mu zvuče poznato ali nema pojma o značenju i nikakav opis mu ne bi pomogao, te, najzad, koliki postotak pojmova ide u kategoriju „nikad čuo“. Naravno, postoje tu prelazni oblici, no ideja je steći nekakvu predstavu o sadržaju mreža u ozbiljnim križaljkama nekad i danas.

Sigurno ste svi od samog početka skontali na koji mlin vodu navodim, no, čiji god da je taj mlin (ja vjerujem da je naš, enigmatsko-hobistički čije brašno jedemo zajedno sa braćom rješavačima), voda je čista i pitka pa molim za još malko pažnje. Ovi paragrafi gore su pokušaj poticaja na realno sagledavanje šta imamo u današnjoj ozbiljnoj križaljkaškoj enigmatici i je li to ono što želimo, a posebno je li to najbolje što možemo učiniti za našu svevremensku i vječnu kraljicu zagonetaka..

Je li naš rješavač uzeo olovku i naše djelo da se testira ili sprema za kviz, ili da nađe i pokuša zapamtiti neki komadić znanja ili informacije. Osnovna ideja našeg partnera s druge strane kioska je provesti (neki će reći „ubiti“) nešto vremena, slijediti naše korake, oslušnuti istu melodiju i zaplesati s nama lijepu igru riječima i znanjem. Koliko ćemo našem partneru ili partnerici pružiti užitka ovisi o onom što i na koji način nudimo. Plus, ono što, uz prihvatljivu dozu idealiziranja jer lijepo zvuči, a nije ni neistinito, davno napisah - onoliko koliko je autor uživao sastavljajući uživaće odgonetač rješavajući. Bojim se da nismo baš poželjni partneri ni za stare ni za nove plesne melodije i podije. Ostali smo staromodni (radovi nam, konceptom i prezentacijom, izgledaju kao prije 60 i više godina), a napustili stare dobre kriterije. Dobili smo nove alatke (internet, baze podataka, softvere za pretraživanje i sastavljanje...), našli nove prioritete (bjeline, PDR...) , dakle puno novog ali izgleda ne baš u harmoniji sa današnjom realnošću (vidjeti prosječnu starost naših kupaca, skromne tiraže...). Ponašamo se kao autokrati – podanicima, koji bi trebali biti naši ravnopravni partneri u igri, kažemo „mi bolje od vas znamo šta vi volite i trebate“. Bezobzirno im namećemo ulogu svjedoka (i žrtve) naših samoljubivih ambicija iza koje stoje naše taštine i interesi (valja vratiti rad uložen u baze i sl) i naše nove alatke, proteze i pomagala koje naš plesni partner nema i ne treba da ima. Znam, svaki urednik i izdavač želi sebi dobro, opstanak izdanja, neće tek tako eksperimentirati, bitno mijenjati „ekipu koja pobjeđuje“.  Šta je u ovom kontekstu pobjeda? Autori će, naravno, slijediti ukus i koncept urednika. Razumljivo je to zajedništvo urednika i autora, njihov odnos je dvosmjeran, trebaju jedni druge i trude se da udovolje drugoj strani.... Bilo bi nepravedno reći da totalno ignoriraju treću stranu, rješavače, no ako ćemo se potruditi i pobrojati stvari iz prvog paragrafa vidjećemo pravo stanje stvari. Ne može biti nikakve sumnje da su današnji vrhunski autori u stanju ispuniti sve razumne želje urednika. Zaključak se nameće – uredničkim kriterijima i eksplicitno u svakoj prilici valja ohrabrivati ono što je bliže smislu i interesu enigmatike kao dijela masovne kulture.

Treba se sjetiti da su nekadašnji autori uglavnom sastavljali iz glave, knjige su služile za provjeru, nisu bile previše korisne kad je trebalo iščeprkati potpuno novi pojam koji nam rješava kombinaciju. Njihove kreacije su rješavali konzumenti u sličnoj situaciji, iz glave, gotovo nikad koristeći knjige. Danas je sve drugačije, autori će u bazi naći nešto što ne znaju, reći „potvrđeno je“, urednici prihvatiti, rješavač (bez baze, interneta...) će se pitati otkud im ideja da bi on to trebao znati. Predlažem da nove alatke koristimo za održavanje klasičnih kriterija. I pisci su prihvatili laptope i programe, ali su knjige ostale knjige, eseji eseji i slično, sve namijenjeno čovjeku koji čita. Procijedimo baze i uredničke kriterije kroz gusto sito rješivosti, poznatosti i svježine. Zadržimo potvrđenost kao nezaobilazan kriterij, slobodu kreiranja sintagmi i riječi ostavimo kao super rijetku opciju. Bjeline, PDR i sl sveprisutne statističko-rekorderske kriterije na listi naših kriterija smjestimo bitno niže nego su danas (natjecanja su prigode kad dobijaju malo veću težinu). Analizirajmo i poredimo radove sa klasičnim vrijednostima, ljepotom i rješivošću uvrštenih pojmova, promovirajmo logiku „kroz enigmatsku igru do ljepote jezika i druženja“ ili sl. Evo mi se nameće termin ORGANIC, nešpricane križaljke, kao jabuke ili salata, manje privlačne na slici ali prijatnije i zdravije za konzumiranje. Suvremenost tražimo u novim konceptima zagonetaka omogućenim novima alatima i medijima. Najjednostavnije rečeno – ako bi urednici digli kriterije kvaliteta (svježine, poznatosti, rješivosti...sve uz pristanak na manje bjeline i poneko crno polje više) današnji ozbiljni autori bi to postigli, preostali rješavači bi bili zadovoljniji. Do novih, na obje strane kioska ili ekrana, treba pokušati doći istom „organic“ logikom u kombinaciji sa novim alatkama, konceptima i medijima.