JOŠ MALO O PAZAH-u

Natjecanje je uvijek prilika da se okušamo i poredimo, čestitamo i kritiziramo, pa onda sve zaboravimo i u narednoj sličnoj prilici ponovimo sve. Gledao sam radove sa ovogodišnjeg PAZAH-a, njih 47, zanimalo me kako su autori pristupili izrazito teškom zadatku. Dvije fiksirane sintagme, obje od ivice do ivice mreže, nisu pružale nikakvu mogućnost „vrdanja“, to je to maestro, dobio si platno i zadane boje pa izvoli.

Logičan slijed poteza je bilo krenuti od ukrštanja tematskih pojmova i vidjeti šta se tu može napraviti. Svi smo počeli tu, svi smo željeli nekakvu bjelinu, pokušavali smo najbolje što smo znali, poigrati se prisutnim suglasničkim grupama.

Troslovna suglasnička grupa (uz samo ukrštanje dva tematska pojma) u okomitom tematskom pojmu SLAVONSKI KULEN je, u velikoj većini radova, „anulirana“ istom takvom grupom ukrštenom kroz slovo „S“ vodoravno. Druga opcija oko startnog NSK je crno polje koje pojednostavljuje situaciju. Ako se želi velika bjelina onda kombinatoriku valja pojednostaviti, osim ako nisi genijalac i ovo je bio baš tvoj dan. Ipak, vidjeli smo i nekoliko lijepih zapetljavanja. Pero i Željko su imali REDARSTVENIK gdje su dodatno „V“ elegantno kombinirali sa prelijepim OTVRDNUĆE i ČETVRT. Posebno je vrijedno što su te poželjne pojmove smjestili na izlazu iz bjeline gdje najčešće imamo monotoniju, glagole (posebno povratne...). Bilo je još dobrih kombinacija... Bez zalaženja u detalje može se reći da je trećina autora u tom startnom dijelu postigla solidnu igru riječima i skupinama, sa manjom ili većom bjelinom. Podsjećam, ovdje je riječ samo o najčešćem scenariju, kretanju od križanja dva zadana pojma i kombiniranje sa prisutnim suglasničkim skupinama. Moguće je da su neki autori krenuli potpuno drugačije i to nije ni bolje ni lošije, računa se samo krajnji rezultat.

U prethodnom paragrafu je riječ o logici sastavljanja u situaciji kad imamo zadane i fiksirane tematske pojmove. Odakle god da su krenuli autori su nastojali izvući maksimum iz svoje kombinacije, a to znači odlučiti se šta je taj maksimum u očima žirija. Je li to malo veća bjelina omeđena zidom crnih polja ili više prožetosti sa što manje kratkih pojmova. Ovdje se može primijetiti zanimljiv detalj – trećina bušmana nema jednoslove ni dvoslove u sredini mreže. Iza takvog postupka stoji najprije težina zadatka, zaista nije bilo nimalo lako kreirati bjelinu koja bi svojom veličinom i uticajem na ostatak mreže bila siguran dobitak pred žirijem. Ne tvrdim da je bjelina baš svima prioritet, znam da nije tako, no svi ćemo nesumnjivo željeti  lijepe bijele površine. Logičan je rezon – ako ne želim ili ne uspijevam napraviti dovoljno veliku i dobru bjelinu onda idem postići drugi, ne baš tako popularan ali ipak logičan i vrijedan, kvalitet zvan odsustvo jednoslova i dvoslova u sredini. Vjerujem da nije na djelu bitna promjena trenda i kriterija, bjeline ostaju najpoželjnija vrlina, no čini se da imamo  pomak u smjeru shvatanja da svaka bjelina nije neophodno dobitak i da je odsustvo jednoslova i dvoslova primjetno na tasu vrlina. Nemam uvida u izdanja i iskustva urednika na ovu temu pa ne znam koliko ovakvog pristupa imamo u redovnoj suradnji. Bilo bi zanimljivo uporediti objavljeno prije desetak godina i sada. Opet podsjećam – ovdje smo pogledali samo neriješenu mrežu, jasno je da kvalitet uvrštenih pojmova, kombinatorika, rješivost i sl ostaju najvažniji kriteriji. Na autorima je da pokušaju postići najbolji mogući balans.

U cijeloj gornjoj priči pošao sam od pretpostavke da autor vodi kombinaciju više nego ona njega. Naravno, autor će svoje ambicije i opcije prilagođavati kombinaciji, kako se ona otvara i kud ga vodi, ali, pogotovo ako je riječ o dopisnom natjecanju, korak nazad i provjera drugih opcija treba biti stalno prisutna ideja. Internet i baze podataka, kombinirani sa rekorderskim i sličnim ambicijama, mogu autora dovesti u brojna iskušenja. Opskurni internetski pojam što nam spašava kombinaciju ili proširuje bjelinu odjednom zvuči mnogo bolje i prihvatljivije.

Jedna od strategija viđenih u ovom natjecanju je i kombiniranje standardne bjeline oko križanja tematskih pojmova i blok bjeline uz lijevu ivicu mreže. Blok bjelinama zovem bjeline složene (jedan urednik to nazva zidanjem) od pojmova iste dužine koji idu od ivice do ivice mreže. Provući pojam od kraja do kraja znači izbrisati dva crna polja (koja u drugačijim pozicijama omeđuju početak i kraj pojma) što je lijep dobitak. Broj crnih polja će biti manji, PDR viši. Ako to (od ivice do ivice) uspijem sa nekoliko pojmova dobitak je veći, ostaje još da pogledam cijenu i konačan obračun profita. U našem scenariju, gdje autor ima jednu standardnu bjelinu desno i blok bjelinu lijevo, javlja se potežak zadatak odgovarajućeg spajanja ta dva dijela mreže. Od uspjeha u tom dijelu ovisi validnost autorove strategije.

Imali smo i varijacije sa dvije blok bjeline 3X14 sa strane i jednom 20x3 voodravno po sredini, tzv moleraje. Vrlo ambiciozno, donosi mali broj crnih polja, povisok PDR, dvoslove, jednoslove, kompromise oko sadržaja… Riječ je o jednoj od krajnosti u dilemama oko stilova, traži bogatu bazu podataka. Super ambiciozne blok bjeline počesto donose i ponavljanje zgodnih pojmova, posebno onih koje počinju vokalom (Anita Mezetova, aristotelizam…).

Autori su nam obezbjedili i primjere prožetosti u stilu blok bjelina – ono što ja zovem “okvir”. Riječ je o kombinacijama gdje autor kombinira vodoravne i uspravne pojmove koji idu od kraja do kraja. Svaki dugi prolaz je dobitak, povezuje dijelove mreže, a ako ih imamo u oba smjera postavili smo lijepu mrežu u mreži, ostaje da vidimo čime je popunjena. Znajući da će rješavač sigurno započeti od njih nameće se logika da bi ti nosivi pojmovi trebali biti vrlo poznati, zanimljivi i svježi. Postavljanje okvira je ambiciozan početak, gotovo kao dodavanje još tematskih pojmova. To će se odraziti na popunjavanje prostora gdje će se pojaviti problemi. Da bi riješili te probleme ponekad ćemo mijenjati pojmove u okviru i odustati od lijepih od kojih smo počeli, završiti sa nečim manje lijepim iz baze ili sa interneta. Ovaj je pristup jedan od najboljih primjera vrijednosti bogate baze. 

Priču o bjelinama završavam opcijom sa centralnom bjelinom. Postojanje tematskih pojmova koji se ukrštaju u desnom dijelu mreže nije olakšalo ovakav plan. Mnogo je obavezujućeg u desnom dijelu, a autor pokušava bjelinu razviti lijevo od tog “centra događanja”. Centralni položaj bjeline generalno bi trebao voditi ka vizuelno dopadljivoj, izbalansiranoj mreži. Problem s ovom strategijom centralne bjeline je što sadržaj po svim dijelovima mreže ima naglašenu međusobnu ovisnost. Ako kombinacija “pada” (beznadežno zaglavljena) na jednoj strani onda se ruši sve, ili gotovo sve, pa se autor mora vratiti mnogo poteza unazad.

 

Ljepota u svim pokazanim pristupima ima svoje rizike i cijenu. Pravi je to kontekst da se ponovi stari savjet ambicioznim autorima – najvažnije je znati kada odustati od kombinacije i krenuti od samog početka, a poslije puno početaka valja korigirati ambicije. Zaista, ako mi ne ide standardna “ambiciozna ambicija” šta je loše sa ambicijom da se napravi vizualno i sadržajno lijepa i prijatna križaljka, mreža koja ima malo više crnih polja, malo niži PDR, naglašenu svježinu i rješivost sadržaja, a dovoljno je bijela i bez velikih bjelina? Natjecanje jeste prilika da se istražuju dometi, eksperimentira, dokaže autorska moć…, super, ali zašto ne prihvatiti da je svojevrstan domet i pomenuta “neambiciozna ambicija”. Organizator i žiri mogu u raspisu naznačiti šta im je prioritet, a mogu (dosad je uvijek tako bilo) svojim glasanjem poslati jasnu poruku o cilju kako ga oni vide. Ono što posljednjih godina (u stvari dugi niz godina) počesto nije bilo jasno je pitanje da li bodovima nagrađujemo ambiciju, dobre namjere  ili djelo.